Putopis Kuba - Mali zeleni aligator - 1. poglavlje

Glavni grad Kube Havana i još šest većih gradova ove 2019. godine obilježili su petstotu godišnjicu od utemeljenja. Osnivačka čast pripala je prvom kolonizatorskom tajkunu iz Španije Dijegu Velaskezu. Istina da je on gradio pristaništa, tvrđave, kule i gradove za naredna iskrcavanja trgovaca, spekulanata, lihvara, lopova i avanturista.
 

Ipak,  Velaskeza je preduhitrio i muštuluk odnio stari lisac Kristofer Kolumbo kada je prvi sa jedrenjakom doplovio i iskrcao se na ostrvo 27.10.1492 godine.

Izmedju Karipskog mora, nemirnih talasa Atlantika i Meksičkog zaliva izdužila se Kuba kao ljuta guja sa svojih 1250 kilometara dužine i duplo manjom širinom pa na globusu između dvije Amerike preživljava vijekovna tumbanja kroz ustanke i revolucije za koje bi se reklo da im se ne vidi kraj.

Prije Kolumba i Velaskeza na ostrvu su bitisali domorodci u dva sukobljena plemena gdje su nadjačali oni po  imenu “Karibi” pa ih je historija nagradila da se po njima naziva i cijela karipska regija.

Ploveći okolo i lutajući po bajkovitom prostranstvu ostrva Kolumbo je zabilježio: ”Ovo je najljepša zemlja koju oči ikad mogu vidjeti”.

Mnogo kasnije u te ovozemaljske čarolije doselio se i američki knjizevnik Ernest Hemigway. U predgrađu Havane na brežuljku iznad zaliva stvorio je oazu od desetak hektara male prašume i u njoj proživio najljepših posljednjih 20 godina života. Danas je to veliki uređeni park sa starom američkom kućom daščarom i raskošnom vilom u kojoj se brižljivo čuvaju svi zatečeni predmeti koji su sačuvani baš onako kako su ostavljeni na dan njegovog odlska na plovidbu morem bez povratka 1961 godine.

Saloni, radne sobe, pisaći pribor, biblioteka sa osam hiljada knjiga, lovački trofeji, obuća i odjeća, fotografije, zadivljuju i pričom o životu i radu velikana.

Počeo je kao novinar, izvještač sa europskih ratišta u prošlom vijeku, a završio kao dobitnik Pulicerove nagrade za književnost 1953 godine kao i Nobelove godinu dana kasnije. Kubu je ovjekovečio knjigom “Starac i more” i svojom zaostavštinom koja je danas nacionalna muzejska vrijednost Kube. U tom prostoru posebnu pažnju privlači njegov “književni” čamac Pilar i spomen ploče kućnim ljubimcima za četiri psa i 40 mačaka. Pisac je posebno uživao i lično donio rastinje džinovskih bambusa koje okružuje njegov spomenik pa kad tišina navre čini se da Starac od mora izranja iz nje.

Ratne 1918. godine našao se u Italiji gdje je ranjen i odlikovan njihovim najvišim ratnim odlikovanjem. U Španiju je otišao sa namjerom da izvještava, ali nije odolio i pridružio se borcima protiv fašizma i ostvarenju republike.

Kubanci govore španski jezik kao nasljedstvo svojih predaka, a između njih se ugradio Hemigway kao ponosni došljak da dijeli sudbinu dobroćudnih ribara. Ostavio im je omiljene koktele “mojito” i “Papa Hemigway” sa duplom dozom ruma. Za ovim pićima se u Havani čeka na red u piščevim kafanama EL FLORIDITA I LA BODEGUITA DEL MEDIO. Barovi su ukrašeni mnogobrojnim detaljima, fotografijama i porukama što odaje utisak da pijuckate i ćaskate sa njim.

Republika Kuba živi danas život pod teretom izolacije sa svojih jedanaest miliona stanovnika od kojih više od dva miliona prebiva u Havani. Godišnje je posjeti oko pet miliona turista sa ozbiljnim smanjenjem posljednjih godina. Ovih dana turistička sezona je uveliko počela. Duge beskrajne plaže sa bijelim pijeskom i hladovine pod palmama, tropskog zelenila su skoro poluprazne pa čak i mondenski Varadero. Ta priča o opadanju broja turista, složenih društvenopolitičkih odnosa i ekonomskih prilika je mnogo komplikovanija nego što na prvi pogled izgleda.

Od Pariza do Havane neko je mjerio da ima oko 8.500 kilometara ili oko 12 sati neprekidne vožnje u  velikom konfornom avionu od 500 putnika. Kuba je zemlja koja se od postanka do danas bori kroz ustanke, revolucije i sankcije, vojuje kao David protiv Golijata. Zato je vredjelo sresti se oči u oči sa tim herojem sa Kariba. 

Kubanci su po vjerskom opredjeljenju u većini ateisti i nova nada odumirućeg komunizma. Nakon posljednje revolucije kao ljudsku potrebu pokušavaju da grade  neku vrstu svoje orginalne religije. Zajednički zivot stanoništva sa korijenima rimokatoličke I afričkih raznovjernih naroda pokušavaju da se stvara neka nova religija koju zovu santerija. U ovoj fazi pripadnici se okupljaju u prostorima koji ne liče na hramove. To su centri sa sadržajima više zabavnog i proročkog karaktera pa čak i kafićima. Pristup je slobodan i kako sada propovijedaju tek im predstoji učvršćivanje vjere.

U svakodnevnom životu Kubanci ne kriju da sanjaju svoj san o slobodi u ritmu salse po oporukama mnogih znanih i trojice odabranih Hose Martija, Ernesta ČChe Gevare i Fidela Kastra koji su utabali put slobode. 

30.XII.2019 u Beogradu 

Tomislav Stanić