Ko je bio grof Drakula - Od fikcije do stvarnosti i nazad

Putovanja. Putovati na način koji danas poznajemo je postao popularan i dostupan tokom  sredine 20. vijeka. Krajem 19. vijeka dalja putovanja radi zadovoljstva, a ne zarade, sebi su mogli da priušte jako bogati ljudi. U tom periodu Balkan je bio u pravom smsilu riječi egzotična destinacija. Dakle, sva ona iskustva koja kao putnik danas očekujete da ćete imati negdje u Vijetnamu, Zanzibaru ili na Tajlandu, mogli ste očekivati krajem 19. vijeka na Balkanu. Balkan je do tada bio crna rupa Europe, sa njega su uglavnom stizale vijesti o borbi balkanskih naroda protiv Osmanlija.

Trebalo je izmisliti nešto ili nekoga ko će razlog za putovanje u surove balkanske vrleti. I naravno, gdje ćete pronaći bolju motivaciju za putovanje nego u legendi o mladom rumunskom princu, koji je da bi živio vječno dušu prodao đavolu, a da bi živio takav, prokleti život, sada mora noću da napada ljude i sisa im krv, kao i mnogi drugi od njegove sorte – vampiri. Jedan od glavnih razloga da se putuje u Rumuniju, pogotovo u Transilvaniju za Noć vještica je upravo junak naše priče – vlaški vojvoda Vlad III Drakuli - jedna od najpopularnijih ličnosti moderne kulture - grof Drakula.

Rođen je u 15. vijeku u Sigišoari, u regiji Transilvaniji u današnjoj Rumuniji, a dodatak njegovom imenu ,,drakuli“ – ,,zmajević“ odnosno ,,sin zmaja“ je sam sebi dodao da bi ukazao da je bio sin i naslijednik, kako na prestolu, tako i u Redu zmaja, Vlada II, vlaškog vladara i pripadnika tada najelitnijeg viteškog reda hrišćanske Europe. Ovom viteškom redu pripadao je i srpski despot Stefan Lazarević, da bi se uklonila osmanska prijetnja iz Europe. Danas riječ ,,drakul“ na rumunskom znači ,,đavo“, ali takav slobodni prevod je upotrebljen, vjerovali ili ne, radi popularizacije ,,grofa“ Drakule kao jednog od najvećih turističkih potencijala savremene Rumunije. Zanimljivo je i to što je popularizaciji Vlada III među Rumunima najviše doprinio Nikolae Čaušesku i sam rođen u regiji Vlaške.

Teško je bilo vrijeme u kojem je Vlad III živio, Vlaška kojom je vladao nalazila se između Osmanskog carstva koje je osvajanjem uništavalo sve pred sobom i Ugarske koja se trudila da zadrži svoj status regionalne sile tog dijela Europe. Dvije države, Vlaška i Moldavija koje će tokom 19. vijeka svojim ujedinjenjem stvoriti današnju Rumuniju, su trpjele velike napade i stravične gubitke od Osmanlija. Sam Vlad III je sticajem okolnosti zajedno sa svojim ocem Vladom II i bratom Raduom bio zatočenik osmanskog sultana kao zalog mira. Tamo je imao prilike da naučni osmanski turski i da prisustvuje surovim metodama mučenja. Neke metode je kao ,,nepopravljivi“ hrišćanin i sam osjetio i doživio. Iako surovo mučen nije se pokolebao.

Poslije ubistva njegovog oca od strane očevog saveznika Janoša Hunjadija – Sibinjanin Janka, Vlad III je uspio da pobjegne iz osmanskog ropstva i uz pomoć svog ujaka, kneza Moldavije, sjedne na prijesto koji mu je po rođenju i pripadao. Tada je pokazao veliku državničku i ratničku sposobnost. Ukinuo je povlastice vlasteli u korist naroda, a umjesto skupe stajaće vojske koristio je usluge ,,slobodnih vojnika“ i narodnih milicija koje su bile mnogo djelotvornije u borbi protiv Osmanlija. Praktikovao je neku vrstu gerilskog ratovanja, jednom prilikom je čak doprio do tabora osmanskog sultana Mehmeda II koji je pobjegao, a prema legendi kada je želio da pokrene ofanzivu na snage Vlada III vidio je ,,šumu turskih vojnika nabijenih na kočeve“ i to ga je pokolebalo. Ovo je naravno ostalo zapamćeno na osnovu svjedočenja jednog osmanskog ljetopisca, jer nije pouzdano sigurno da je Vlad III Drakuli ikada naredio da nekog nabiju na kolac. To je bio osmanski običaj kojeg su se hrišćanski vladari gnušali.

U maniru srednjovijekovnih vladara pomagao je mnoge crkve i manastire, a upisan je i kao jedan od darodavaca manastira Hilandara na Svetoj Gori. U prilog njegovoj skromnosti govori činjenica da je odbijao da nosi krunu, više je volio da nosi tradicionalnu šubaru za koju je, na prednjoj strani bio zadjenut veliki broš sa crvenim rubinom kroz koji su bila provučena orlova pera. Narod je vjerovao da je uz pomoć tog crvenog rubina Vlad III može da vidi prošlost i budućnost. 

Postoje nedoumice oko njegove smrti, većina vjeruje da je poginuo u borbi protiv Osmanlija negdje u okolini Bukurešta, dok jedna grupa kredibilnih istoričara tvrdi da su ga ubili plemići upravo jer im je ukinuo mnoge povlastice u korist naroda. U svakom slučaju u nekim dijelovima Banata kao i u Transilvaniji i Vlaškoj bio je upamćen i kao Vlad Pravedni. Takav je bio sve dok Brem Stoker vidjevši u magli dvorac Bran gdje je Drakula proveo jedno vrijeme svog života – kao zatvorenik i dobivši inspiraciju nije stvorio legendu o vampiru grofu Drakuli, mješajući dvije legende o surovom borcu protiv Osmanlija Vladu III, koga su same Osmanlije prozvale Cepeš odn. Nabijač i čudnom vodeničaru iz Istočne Srbije Savi Savanoviću koji se nije ,,smirio“ i prestao da pije krv ljudima dok mu nisu odsjekli glavu i probili glogov kolac kroz srce. 

Kako bilo, legende su baš kao i uspavanke koje će nas uspavati, ako nismo sasvim budni.