Pokhara

Pokhara

Rano je. Sunce je već upeklo, prašina se podigla, sirene se čuju na sve strane, svi negdje žure, a u stvari ne žure. Grad koji, koliko god bio zagađen, užurban, nepredvidiv i haotičan, nauči čovjeka da se samo nasmije na sve to i uživa u putovanju.

Ukrcavamo se u turistički autobus. Naglašavam turistički, jer se Nepalci voze tuk-tukom na tri točka, sa kokoškama i drugim životinjama kao saputnicima. Naš, turistički, ima dovoljno mjesta za noge, klimu, čak i televizor sa ravnim ekranom, koji doduše mi nismo koristili. Ari, lokalni vodič, opet je nasmijan, kao i svi ostali stanovnici ove zemlje. Nekako se u ovoj zemlji brzo navikneš na činjenicu da su svi sretni, da se raduju malim stvarima, da su spremni da ti pomognu i udovolje, ne zbog novca, već zato što su jednostavno takvi: srdačni, divni domaćini, raspoloženi. Ari nam govori da od Katmandua do Pokhare ima oko 200km, ali da se ne radujemo prerano, jer put traje oko osam sati, možda i duže. Nema problema, skratit ćemo vrijeme raftingom na rijeci Trisuli.

Krećemo na naš, kako Ari kaže,,bumpy road”. Serpentina do serpentine, put toliko širok da se jedva dva manja automobila mimoiđu, a kamoli dva autobusa ili kamiona. Lokalni vozači komuniciraju sirenama da najave ulazak u krivinu. U glavi mi odzvanja ,,tiruriruriru”, a u sebi se smijem. Oko mene su nepregledna polja riže, radioaktivna zelena boja na terasama, koje su jedna iznad drugih. Mogla bih da gledam cijeli dan. Opet se smijem u sebi. Sretna sam. Radujem se Pokhari. Radujem se ljudima, Himalajima, oblacima, pticama...

Stižemo u Pokharu uveče. Već je pao mrak.Vodič kaže da odmorimo, jer ujutru u 04:00h krećemo na,,trekking’’ (višednevno planinarenje i boravak u prirodi). Ma, kakav odmor!? Penjemo se na krov našeg smještaja i radujemo se svjetlima koja se ogledaju u jezeru. Pokhara leži na tri jezera: Fevi, Begnasu i Rupi. Jedva čekam jutro da sve to vidim iz ptičije perspektive. Alarm zvoni u vrijeme kada obično legnem.

Grupa se okuplja i krećemo na trekking. Kreće uzbrdica, neravan put, a mi ne odustajemo od namkere da vidimo izlazak sunca. Stižemo u pravo vrijeme do vidikovca. Podižem pogled, a ispred mene kao na dlanu Daulagiri, Anapurna, Machapuchre i Manaslu. Skoro da mogu da ih dohvatim. Djeluje nestvarno. Pogledam lijevo, a ,,World Peace pagoda’’ kao da je nacrtana na ljubičasto-narandžastom nebu. Ispod mene oblaci i magla, Pokhara koja još uvijek spava, ne čuje se ništa osim ponekog orla koji proleti dovoljno blizu. Smijem se. Vrijedilo je. Obilazimo pagodu i sjedamo na kafu u lokalnom,,Point view café-u”. Dok ispijamo crni napitak, oblaci i magla se podižu i nestaju, Pokhara se budi, a vrhovi Himalaja se ogledaju u jezeru kao u najsavršenijem ogledalu. Ne želim da mrdnem odavde. Sunce počinje da prži, paraglajderi započinju svoje letove, a mi krećemo kroz gustu šumu ka jezeru. Na obali nas čekaju čamci da nas prevezu na drugu stranu. Čamcem u kojem sam ja bila veslala je žena. Društvo joj pravi preslatka kćerkica koja ima samo tri godine, a pokazuje mi da zna da speluje naziv keksa koji sam joj dala. Kaže mi da se zove Malachrei da ima brata koji je u školi. Čamcem prolazimo pored ostrvceta na kome se nalazi hindu hram. Dolazimo do obale i šetamo kroz ovaj mirni grad. Popodne provodimo u hladu, uz Everest, pivo od 650 mililitara, edicija koja je posvećena Sherpasu koji se čak 12 puta popeo na Mont Everest. U njegovo ime, živjeli!

Sljedećeg jutra alarm zvoni nešto kasnije. Krećemo na,,trekking’’ u 05:00h ujutru. Autobus nas ostavlja kod obližnjeg sela Naudara, odakle ćemo pješačiti do Sarangkota. Na putu od oko 15km prolazimo kroz lokalna sela, družimo se sa najljepšom djecom na svijetu, pomažemo im da donesu vodu do kuće, mašemo im na putu do škole, pričamo sa lokalcima koji su cijeli život proveli u selu stvarajući porodice i živeći jednostavnim životom, a ne mogu biti srećniji. Pogled sa vrha Sarangkota mi oduzima dah. Pogled na vrhove zaustavlja vrijeme, a mi se smještamo na livadicu da uživamo u tome. Za sat vremena koliko smo sjedeli, skoro da niko nije progovorio. Svako u svojim mislima, nasmijani i sretni. Krov svijeta nam je pred očima, čini mi se da mogu da ih dohvatim. Ispod nas rijeka Seti sa svojim kanjonom i visećim mostom preko nje. Uskoro krećemo nizbrdo. Hrabriji dio ekipe se spušta paraglajderima I uživa u pogledu na sva tri jezera, vrhovima najviše planine na svijetu i magičnoj Pokhari.

Veče provodimo u lokalnom bluz baru. Nepalci imaju divan osjećaj za muziku i ne prestaju da šire pozitivnu energiju. Sljedeći dan nam je rezervisan za kupanje na Begnasu. Srećemo dječicu koja skaču iz malenih čamaca i traže bijeg od vrućine. Lokalci nam sviraju lokalne pjesme, uz koje moramo da zaigramo sa njima. U roku od dva sata,  znali smo improvizovani tekst narodne pjesme koja nam je odzvanjala u glavi narednih dana. Za večeru odlučujemo da probamo neobičnu čili vodku. Bilijar je neizbježan u baru koji je napravljen od dijelova kamiona. Svjetlost izbija iz karburatora starog kamiona, pepeljara je napravljena od felge, a mi sjedimo na zadnjem sjedištu nekadašnjeg autobusa, ne znajući da li smo opijeni od vodke ili možda čilija.

Narednog dana opet krećemo u avanturu. Prva stanica nam je tibetanski izbeglički kamp, a zatim se upućujemo ka Dejvinim vodopadima. Dolazimo i do visećeg mosta nad rijekom Seti. Bojažljivo se držim za ogradu i gledam pravo, istrajna u cilju da pređem na drugu stranu. Djevojčica me hvata za ruku i ohrabruje me da pređem na drugu stranu. Puštam ogradu i gledam dolje. Nije toliko strašno. Doza adrenalina mi struji kroz tijelo, a ja uspijevam i da potrčim na drugu stranu, držeći djevojčicu za ruku. Na drugoj strani me pita mogu li sama nazad. Nasmijem se. Svaki put me iznenade, a mislila sam da sam navikla na njihovu predusretljivost i dobrotu. U povratku obilazimo muzej Gurki i saznajemo neke zanimljivosti o ovoj vojnoj formaciji. Popodne nam je rezervisano za Internacionalni muzej planinarenja. Pred nama su originalni dijelovi opreme ekspedicije Edmunda Hilarija, biografije planinara, priče o Šerpama, legende o Jetiju...

Još jedna noć uz Everest, dobru muziku, priče o ekspedicijama, priče sa ljudima iz cijelog svijeta koji su ovdje došli da ostvare svoje snove, Svaki trenutak želim da urežem u pamćenje, osjećaj, prizor, sliku, lica. Krećemo nazad. Ostavljamo iza sebe Himalaje, dječicu, doživljaje, poglede. Smijem se. Ovog puta ne u sebi. Smijem se, jer sam obećala sebi da ću se vratiti u najjlepše mjesto na planeti Zemlji...

KATARINA MIRKOVIĆ