Bangkok grad anđela

Bangkok grad anđela

Svako putovanje u Aziju počinje Bangkokom. I završava se Bangkokom! To je pravilo. Nepisano, ali je pravilo. Na prvi pogled, dodir, miris, ovaj grad može da ti se dopadne, ali i ne mora. Ionako je već kasno, već si tu. A kad jednom stigneš, nazad nema. Možda ti to i ne znaš, ali on ti je već pod kožom. I tu je još jedno pravilo: možda je ovo prvi put da si ovdje, ali posljednji nije sigurno, jer ko dođe u urbanu džunglu, vraća se sigurno, bez izuzetka, jer to je Bangkok! Neobjašnjiv, lud, brz, vlažan, radi po principu magneta, što mu se više približiš, teže ćeš se otrgnuti! A magiji se ne odupire...

Čarolija "Grada anđela", kako Tajlanđani zovu svoj glavni grad, je puna ekstrema, osvajajući svakog ko dođe, prije svega egzotičnom mješavinom tradicionalne opuštenosti i gostoprimljivosti dalekog istoka i grozničave gužve više od 12 miliona ljudi koji u njemu žive.

U hramovima čiji krovovi i vrhovi sijaju od zlata, vlada apsolutna tišina, monasi predano obavljaju svoje molitve, rituale, meditacije. Religija zauzima centralno mjesto u društvenoj zajednici, a hramovi ili, na tajlandskom “Wat”, nude utočiste i sigurnost za sve one kojima je to potrebno. Tako na primjer, uopšte nije neobično da se otac, kao glava porodice, zamonaši ili jednostavno počne da živi u hramu ako postane udovac! A život i dani monaha su, za one koji posmatraju sa strane, uvijek ispunjeni i zahtjevni - ustaju oko 4 sata ujutru, slijedi oko sat vremena meditacije i oko 6 sati, jedan, pažnje i divljenja vrijedan običaj. Naime, bosonogi monasi izlaze iz hramova, šetaju se po ulicama, a narod ih daruje poklonima i hranom. Nakon toga meditacija, učenje, domaći zadaci, razgovori sa Budinim sljedbenicima... Više nego interesantna je bila izjava jednog tajlandskog monaha koji  je rekao da se pokojni suosnivač kompanije "Apple" i jedan od najuticajnijih ljudi na svijetu, čuveni Steve Jobs, reinkarnisao u božansko biće zahvaljujući njegovoj karmi, kada je, za vrijeme svog zemaljskog života, učestvovao u brojnim humanitarnim akcijama, poklanjajući društvu ne samo materijalne stvari, već i znanje! U to je možda i teško povjerovati, ali je jedno sigurno - svaki razgovor sa monasima nosi  spiritualnu težinu i pokretačku snagu, koja je uvijek i svima potrebna, a to je - biti bolji čovek!

Ako postoji jedno mjesto koje ne smijete propustiti prilikom posjete  Bangkoku, to je svakako spektakularna, od zlata zasljepljujuća Kraljevska  Palata, bez ikakve dileme najupečatljiviji simbol grada. Sagrađena 1782.godine, duže od 150 godina dom tajlandskih kraljeva, kraljevski sud i administrativno sjedište vlade, prava je arhitektonska dama koja svojom ljepotom privlači zadivljujući broj ljudi. Ona je istovremeno i dokaz kreativnosti, maštovitosti i umijeća tajlandskih radnika, a danas predstavlja duhovno središte kraljevstva, prije svega zbog hrama smaragdnog Bude koji se smatra najvažnijim budističkim hramom u zemlji. Statua Bude, izrađena od žada, postavljena na nekoliko platformi, nedostupna je za sve osim za Njegovo Veličanstvo kralja, koji tri puta godišnje, u skladu sa godišnjim dobom, presvlači statuu. Ovo predstavlja veoma važnu tradiciju, a mijenjanje odeće koje se odnosi na ljeto, zimu i kišnu sezonu treba da donese sreću zemlji za svaki od tih perioda!

Bangkok, međutim, ne čine samo hramovi. Tačnije, nemoguće je povezati ovaj džinovski cirkus samo sa jednom stvari kao njegovim simbolom. To je jedan beskrajni mozaik nebodera, tijela, gužve, vlage, buke. Popularna knjiga ”Plaža” dala je možda najprecizniji  opis čuvenog Kao Sana kao centra backpackerskog univerzuma. U samo kilometar dugoj ulici, nalazi se bezbroj guesthousea, niskobudžetnih hotela, internet caffea, bučnih barova i klubova, salona za masažu, turističkih agencija, salona za tetoviranje i još mnogo, mnogo toga… toliko da se ljudi prelivaju i da se provod nastavlja i u susjednom  Rambutriju

Oko Bangkoka postoje razne turističke atrakcije, a najbolji izbor za posjetu je svakako provincija Kanchanaburi. Smještena u prelijepoj prirodi, na svega stotinjak kilometara od Bangkoka, ima svašta da ponudi znatiželjnim turistima. Sam grad Kanchanaburi, živahan je i primjetan. Ima važnu ulogu, prije svega zbog svoje pozicije na raskršću puteva između sjevera i centralnog dijela zemlje. Lokalno stanovništvo se obično bavi poljoprivredom, prevozom izuzetno kvalitetnog i traženog drveta, pogotovo na Tajlandu gdje se u manjim mjestima kućice i bungalovi i dalje prave uglavnom od ovog materijala kojim sjever zemlje, na svu sreću, obiluje.

Dužinom odličnih, modernih autoputeva prostiru se nepregledna polja riže, u kojima siromašne porodice provode sate stojeći u vodi, kako bi sebi uspeli da obezbijede hranu, a višak prodaju na nekoj od lokalnih pijaca. Eventualnu zaradu, koja je kod tako napornih poslova i više nego nedovoljna, troše ili na školovanje djece ili ulažući u novi biznis, prije svega štednjom, kako bi se kupio tuk-tuk, jer je taksiranje mnogo isplativije.

Sam grad je poznatiji po mostu koji se u njemu nalazi, nego on sam. Jasno je, radi se o svjetski čuvenom "Mostu na rijeci Kwe". Upravo ovdje je snimano, Oskarom nagrađivano isotimeno remek-djelo svjetske kinematografije. I ne radi se o štamparskoj greški, jer se rijeka koja protiče naziva Kwe, a reč Kwaj, koja se pogrešno izgovara u zapadnom svijetu izaziva osmijeh kod Tajlanđana, jer na njihovom jeziku ona označava vodenog bufala! Izuzimajući par prelijepih restorana-splavova, ovo mjesto i dalje podsjeća na ožiljke iz Drugog svjetskog rata. Tu su japanske okupacione snage koristile savezničke ratne zarobljenike i prinudnu radnu snagu iz jugoistočne Azije kako bi napravili prugu do Burme. Izgradnja Pruge smrti, kako je kasnije nazvana, pravo je inženjersko čudo, za koje su zarobljenici platili previsoku cijenu - više od 100.000 ih je umrlo usljed strašnih uslova za rad. Veći dio radova izveden je golim rukama i jednostavnim alatom i to za nevjerovatnih 16 mjeseci, iako su japanski inženjeri smatrali da ce im za to biti potrebno pet godina! Most je korišten jedva 20 mjeseci kada je uništen u savezničkom bombardovanju. Ono što je zanimljivo je i to da je čak i dan danas dio pruge na Tajlandu prohodan i u nekim dijelovima se i dalje koristi!

Ajutaya, legendarna nekadašnja prijestolnica Sijamskog carstva, je još jedna znamenitost vrijedna obilaska. Nakon ulaska u Hram Mahatat (Wat Mahatat), prolazi se kroz crne cigle i ruševine, pravu sliku burmanskog razaranja. Iza ugla je, jedva primjetna, slika Budine glave umotana u korijen smokvinog drveta, čije porijeklo niko ne zna. Vodič objašnjava da se ne smije  stajati više od Bude nego da, ukoliko neko želi da se slika, mora da čučne. U okviru kompleksa je i velika statua smirenog ležećeg Bude, čija glava odmara na latici lotosa, a sa površine su oguljeni zlatni listovi kojim je bio obložen. I na kraju, ruševine kraljevske palate, spaljene skoro do zemlje, od kojih je ostalo nekoliko impresivnih kamenih pagoda.

A Bangkoka i o Bangkoku nikad dosta… Teško je odvojiti se od njega, ali svaki put, kad stignem i napuštam “Grad anđela”, znam da nije posljednji, jer magnet privlači sve jače i jače!

 

Jovan Andrijašević